SPOMENI SE

readonly=

src='http://img228.imageshack.us/img228/1699/alajcaus.jpg' border='0'/>

Samo kratko se javljam, opet u "svoje" vrijeme, kako si ti i jesi li uspjela ispeći kolače koje si imala naručene za subotu? Ja sam danas bio na kupanju nakon otprilike 5 godina, sve to vrijeme nije mi se dalo ići do plaže a kod nas je došla ženina nećaka pa sam sa njom otišo do mora, i mogu ti reći da sam se veselio ko ono malo dijete kad ide na more prvi put, e mene budale što sam ja propuštao svo to vrijeme nisam ni bio svjestan. A sad ću ići na plažu kad god budem mogao, lijepi pozdrav!



Eto,jutros sjednem za kompjutor nakon pet dana i vidim poruku.Kolače sam naravno završila,a sada plaćam danak znaš onaj sistem bumeranga. Najprije sam svih ovih dana napeta i radim punom parom a sada se opuštam a stomak boli toliko da izaziva aritmije...ma...bit će bolje..valjda...jednom...
Kupanje ti je super stvar za opuštanje samo pazi se sunca ne zbog UV nego zbog živaca. Niti ja nisam bila na moru isto toliko jer sam dobivala grčeve svaki put kad bi ušla u more ,počela bi se tresti i evo paničnog ko naručenog, pa sam rekla nema mora dok ne dođem na se ali sve se bojim da ću se ja načekati,nešto to presporo ide.
Možda jednog dana sa unučićima.. dao Bog..
Ajde uživaj..i za kraj..
Toliko je bilo stvari u životu kojih smo se bojali a nije trebalo.Trebali smo živjeti. I.A.

Hvala za super citate, zaista su zanimljivi i smiješni, ja se primio malo komp. da pogledam što je novo i pročitao sam tvoje poruke, nešto sam jako umoran i pomalo nervozan, sve mislim da je to od ovog vremena ali se nedam u bed. Tako da ponekad sjednem na balkon i gledam okolo što ljudi rade a ima se stvarno svega za vidjeti neki se svađaju, drugi šeću sa djecom a babetine iz susjedstva stoje ispod zgrade nagnute na susjedovu ogradu i tobože pričaju a u stvari ogovaraju svakog tko prođe,sram ih bilo a ljube oltare svake nedjelje u crkvi, onda pogledam prema Rijeci i vidim kako se pale svijetla u gradu i krasan zalazak sunca, gore je sve crvenkasto na nebu samo cijelu sliku kvari onaj dim iz rafinerije, čak nema ni puno auta na cesti baš je mirno i opuštajuće, a stanari ispod na drugom katu "Obitelj Car", izgleda slasno večeraju jer tako veselo zveckaju po tanjurima da je čaki meni drago. Tako otprilike izgleda predvečerje u mom kraju. Eto sad mi je već puno bolje nego prije pola sata, javi mi se.

Evo sad sam pročitao poštu, bio sam u Iki vozio Katarinu na ispit (to mi je kćer), skuhao si kavu i pomalo pijuckam i krenem pregledati što ima novog kad ono!, baš si me ugodno iznenadila što si se javila, ja se još uvijek lagano sređujem od grupe, to me sve više opterećuje i oporavak je sve duži a opet jedva čekam taj utorak. Ma ništa se ja ne ljutim za jučer, samo mi tako dođe kad sam tamo, u centru, neki vrag u meni proradi i neda mi mira, ili ću se šaliti ili opet onako skoro nekontrolirano pričati a možda čak i vičem? , to ne znam jer nisam u tom trenutku ni svjestan što se događa.
Ono što te zanima da li bi se trebali više aktivirati u podršci kad netko govori o sebi, ja mislim da mi i dajemo podršku jedan drugome ali čovjek kad o tome govori je potpuno sam i dovljno je samo saslušati i ne prekidati kad je već došao do toga da ispriča doživljaj, nego poslije o tome bi trebali više razgovarati bez obzira koliko bude teško, jer mislim da na taj način možemo više postići, vraćajući se na neke detalje iz priče pobuđujemo nekako razumniji i zdraviji odnos prema samom doživljaju - to je moje mišljenje. Jer zapravo ono što je najbolnije, opet ću reći kao i ti, umotano u neku priču koja naizgled nema baš puno veze sa pravim osjećajem, to je, ja mislim opet skrivanje i izmicanje od pravih osjećaja, a Bože moj naučit ćemo se i tome, pa zato i idemo na grupu, (malo sam srknuo kave) -naravno da mi se razgovara o tome jer na grupi toga i nema dosta, i zanima me što si ti počela pričati pa odustala?

JELENA





LANTERNA LJETO 2008